Svodljivost je temeljni koncept u teoriji računalne složenosti koji igra važnu ulogu u dokazivanju neodlučnosti. To je tehnika koja se koristi za utvrđivanje neodlučnosti problema reduciranjem na poznati neodlučivi problem. U biti, reducibilnost nam omogućuje da pokažemo da kada bismo imali algoritam za rješavanje dotičnog problema, mogli bismo ga koristiti za rješavanje poznatog neodlučivog problema, što je kontradikcija.
Da bismo razumjeli reducibilnost, najprije definirajmo pojam problema odlučivanja. Problem odlučivanja je računski problem koji zahtijeva odgovor da/ne. Na primjer, problem određivanja je li dati broj prost ili složen je problem odlučivanja. Probleme odlučivanja možemo predstaviti kao formalne jezike, gdje su nizovi u jeziku instance za koje je odgovor "da".
Razmotrimo sada dva problema odlučivanja, P i Q. Kažemo da se P može svesti na Q (označeno kao P ≤ Q) ako postoji izračunljiva funkcija f koja pretvara instance P u instance Q na takav način da je odgovor na instancu x od P je "da" ako i samo ako je odgovor na f(x) od Q "da". Drugim riječima, f čuva odgovor na problem.
Ključna ideja reducibilnosti je da ako možemo reducirati problem P na problem Q, tada je Q barem jednako težak kao P. Kad bismo imali algoritam za rješavanje Q, mogli bismo ga koristiti, zajedno s redukcijskom funkcijom f, za rješavanje P. To znači da ako je Q neodlučiv, tada i P mora biti neodlučiv. Dakle, reducibilnost nam omogućuje "prenošenje" neodlučnosti s jednog problema na drugi.
Da bismo dokazali neodlučivost koristeći reducibilnost, obično počinjemo s poznatim neodlučivim problemom, kao što je problem zaustavljanja, koji pita zaustavlja li se određeni program na danom ulazu. Zatim pokazujemo da kad bismo imali algoritam za rješavanje našeg problema od interesa, mogli bismo ga koristiti za rješavanje problema zaustavljanja, što dovodi do kontradikcije. Time se utvrđuje neodlučnost našeg problema.
Na primjer, razmotrimo problem utvrđivanja prihvaća li dati program P bilo kakav ulaz. Problem zaustavljanja možemo svesti na ovaj problem konstruiranjem redukcijske funkcije f koja uzima kao ulaz program Q i ulaz x, i daje izlaz program P koji se ponaša na sljedeći način: ako Q stane na x, tada P prihvaća bilo koji ulaz; inače, P ulazi u beskonačnu petlju za bilo koji ulaz. Kad bismo imali algoritam za rješavanje problema određivanja prihvaća li P bilo kakav unos, mogli bismo ga upotrijebiti za rješavanje problema zaustavljanja primjenom na f(Q, x). Stoga je problem utvrđivanja prihvaća li program bilo kakav unos neodlučan.
Reducibilnost je moćna tehnika u teoriji računalne složenosti koja nam omogućuje da dokažemo neodlučivost problema reducirajući ga na poznati neodlučiv problem. Uspostavljanjem redukcije s problema P na problem Q, pokazujemo da je Q barem jednako težak kao P, a ako je Q neodlučiv, onda i P mora biti neodlučiv. Ova tehnika nam omogućuje prijenos neodlučnosti između problema i pruža vrijedan alat za razumijevanje granica računanja.
Ostala nedavna pitanja i odgovori u vezi odlučivost:
- Može li se vrpca ograničiti na veličinu ulaza (što je ekvivalentno ograničenju glave Turingovog stroja da se kreće izvan ulaza TM vrpce)?
- Što znači da su različite varijacije Turingovih strojeva ekvivalentne u računalnim sposobnostima?
- Može li jezik koji je Turingu prepoznatljiv formirati podskup jezika koji se može odlučiti?
- Može li se riješiti problem zaustavljanja Turingovog stroja?
- Ako imamo dva TM-a koji opisuju jezik koji se može odlučiti, je li pitanje ekvivalencije još uvijek neodlučno?
- Kako se problem prihvaćanja za linearne ograničene automate razlikuje od problema Turingovih strojeva?
- Navedite primjer problema koji se može riješiti pomoću linearno ograničenog automata.
- Objasnite koncept odlučivosti u kontekstu linearno ograničenih automata.
- Kako veličina trake u linearno ograničenim automatima utječe na broj različitih konfiguracija?
- Koja je glavna razlika između linearno ograničenih automata i Turingovih strojeva?
Pogledajte više pitanja i odgovora u Odlučnosti